PORIJEKLO ČOVJEKA

Prvi su se sisavci na Zemlji pojavili prije oko 220 milijuna godina.

Oni su se razvili iz malih gmazova te su i sami bili vrlo sitni,a hranili su se kukcima.Unatoč pojavi mnogih vrsta sisavaca,njihov je opći obrazac ostao nepromijenjen kroz milijune godina.Onda su,međutim,prije oko 65 milijuna godina izumrli dinosauri,pa se evolucija sisavaca ubrzala.S vremenom su se razvile tri glavne skupine:

1. U prvoj su skupini bili jednootvori( Monotremati ).

Oni su dojili mladunčad,ali su i dalje nosili jaja,danas su predstavljeni samo čudnovatim kljunašem,krznašem pačjeg kljuna,te dvjema vrstama kljunatog ježka .

2. Drugu su grupu predstavljali tobolčari( Marsupialia ).

Oni kote još nerazvijene mlade,koji potom otpužu u tobolac gdje rastu do zrelosti.Danas tu skupinu predstavljaju australski i južnoamerički tobolčari.

3. Kao treća skupina pojavili su se placentalni sisavci.

Oni su kotili razmjerno razvijenu mladunčad.Od njih se razvila većina današnjih sisavaca.

Prvi primati 

Od placentalnih sisavaca toga razdoblja razvila se vrsta nazvana Purgatorius. 

Poput mnogih sisavaca iz toga doba,i on je bio malen kokcojed koji se verao krošnjama u potrazi za hranom. On je ,međutim,bio obdaren oštrim vidom,šapama sposobnim za hvatanje i razmjerno velikim mozgom.

Bio je to prvi primitivni predstavnik majmuna ili njihovih bliskih srodnika kada su se još malo razvili,podijelili su se u dvije skupine. 

Primitivniju od njih zovemo polumajmun( Prosimii ) ,a u njoj nalazimo madagaskarske lemure šrilankanske lorije.

Druga je skupina zapravo podred pravih majmuna ( Antropoidea ).

Prije otprilike 35 milijuna godina iz antropoda su se dalje razvile dvije jasno izražene skupine.

Širokonosci,ili majmuni Novog svijeta ( obje Amerike),a imali su 36 zubiju i dugi rep kojim su se vješali za grane.

Uskonosi su ,naprotiv, imali samo 32 zubiju,i makar su neki imali dugački rep,on im ipak nije mogao poslužiti za hvatanje.

U tu skupinu spadaju majmuni Starog svijeta,čovjekoliki majmuni i ljudi.

Čovjekoliki majmun i čovjek

Prije 24 milijuna godina iz uskonosaca su se također razvile mnogobrojne skupine. 

Najbrojniji su među njima bili driopiteci.

Jednu su njihovu vrstu -tzv. Prokonzula- neki znanstvenici dugo smatrali posljednjim zajedničkim pretkom čovjekolikih majmuna i čovjeka. 

Ipak,današnja se znanost,temeljeći svoje zaključke na analizi nukleinskih kiselina, bjelančevina i kromosoma,priklanja mišljenju da između čovjekolikih majmuna i čovjeka postoji i nova veza,koju u današnjem svijetu utjelovljuju gibon,orangutan,gorila i čimpanza.

Osobito je veza između čovjeka i čimpanze vrlo skorog datuma,jer se smatra da je njihov zajednički predak živio prije svega 6 do 7 milijuna godina.

Danas znamo da su iz driopiteka postali razni životni oblici.

Iza jednog od njih, krupnog azijskog tipa ,nije ostalo nikakvo potomstvo. 

Dvije druge ,tijesno srodne skupine vjerojatno su postale pretkom azijskih velikih majmuna. Njih danas predstavlja još samo orangutan. 

Četvrta je skupina, ili kenijapiteci, vjerojatno dovela i do čovjekolikih majmuna i do modernog čovjeka.

Na nesreću ,međutim, najvažnije razdoblje - od prije 10 do prije 4 milijuna godina - prekriva magla neizvjesnosti,jer su fosilni zapisi iz tog razdoblja vrlo oskudni.

Prvi hominidi

Kad se magla ponovo raziđe,evo nas već na tragu čovjeka,i to vrlo doslovno,budući da je riječ o niz otisaka stopa za koje se utvrdilo da su stari 3,7 milijuna godina.

Njih je 1978. g. u Laetoliju u Tanzaniji otkrila Mary Leakey,članica slavne antropološke obitelji. 

Tragovi nogu sačuvani su u vulkanskom pepelu i izgleda da su ostali iza 3 jedinke -dvije odrasle i jednog djeteta.

Pritom je izvjesno da nije riječ o majmunima,nego o hominidima: pripadnicima porodice nioloških vrsta od kojih je opstao samo čovjek.

To potvrđuje više očitih razloga ,a jedan od njih glasi da su ta bića hodala uspravno. 

Postoje ,međutim,i suptilnije indukacije. Bića su na nogama imala kratke prste,palac je bio primaknut ostalim prstima,a nije virio sa strane. Stopala su im ,osim toga, imala dobro razvijen luk,a tjelesna se težina raspoređivala kao u čovjeka.

Čini se da ta stvorenja nisu bila samo sposobna hodati uspravno nego da su to i činila na tipično ljudski način,tj. slobodnim korakom.

Iz vremena malo poslije toga, prije otprilike 3,6 do 3 milijuna godina,imamo najbolji rani fosilni nalaz iz linije koja vodi do čovjeka. 

Riječ je o "Lucy": kostur mlade ženke, pronađenom 1974. u Etiopiji. 

Lucy je bila sasvim niska,tek nešto viša od metra,a mozak i zubi bili su joj još prilično majmunski.

Osim toga su joj zglobovi i mišići bili podjednako dobro prilagođeni životu na drveću i na tlu. Ipak je ona već hodala uspravno. 

Budući da su ostavljeni u identičnom fosilnom sloju,moguće da i otisci koje je pronašla Mary Leakey pripadaju Lucyinoj vrsti. 

Tu vrstu danas zovemo Australopithecus afarensis( Južni majmun). 

Australopitek

Do tada su već bile otkrivene i druge vrste australopiteka- kasniji Lucyini potomci.

Godine 1924. profesor Raymond Dart pronašao je dječju lubanju pripadnika vrste koje je nazvao Australopithecus africanus,a do danas su identificirane još 3-4 vrste australopiteka, potomaka afarensisa.Smatra se da je sam afarensis izumro prije otprilike 2,7 milijuna godina.Africanus koji je vjerojatno živio od prije 3 do prije 2 milijuna godina,bio je najvitkiji i imao je najveći mozak,obujma 600 cm3.

On je, osim toga,bio svejed.

Dvije druge vrste,robustus i boisei, razvile su se kasnije i održale se do prije otprilike 1,5 milijuna godina.

Bile su veće i masivnije, njihovi su pripadnici bili vegetarijanci,a osobito se robostus odlikovao ne-ljudskim detaljima, primjerice krijestom na lubanji i odsustvom čela,a imao je i koštani hrbat na potiljku,u koji su bili usidreni snažni živčani mišići.

Još nije sasvim jasno gdje je u tom evolucijskom grananju nastao odvjetak koji će dovesti do roda,Homo,kojemu pripada današnji čovjek.

Taj se ogranak nije razvio iz robustusa i boiseija,koji su skoro sigurno mrtvi ogranci.

Mogao se ,međutim, razviti iz africanusaili,još ranije,iz afarensisa.

Sigurno je,međutim,samo ono što je otkrio Louis Leakey 1959. u Tanzaniji,na slavnom nalazištu Olduavia George: da je postojalo stvorenje s obujmom mozga od čitavih 750 cm3,upola većim nego u Australopitheceusa africanusa.

To se biće odlikovalo uspravnim hodom,nije imalo izbočene čeljusne ni čeone kosti,bilo je svejed,što je najvažnije rukom je hvatalo već tako precizno da je moglo izrađivati vrlo primitivno kameno oruđe.

Tu novu vrstu , za koju danas vjerujemo da se razvila prije malo više od 2 milijuna godina, Leakey je okrstio imenom Homo habilis ili "spretni čovjek".

Ovdje završava priča o najranijim počecima čovjeka i počinje povijest završenog razvoja samog Homo sapiensa.